Bila je sama na svom posebnom mestu. Čekala je. I čekala. Bilo je pretoplo, a ona je tamo bila u letnjoj odeći. Sama. Sklupčala se, obgrlivši svoja kolena klatila se, čekajući. Bila je toliko slomnjena i mirna. Svoj pogled je uputila ka nebu, škiljeći kroz svoje retke, tamne trepavice. Ništa. Čekala je još neko vreme.
Vazduh oko nje je bio težak, vruć i mrtav. Ona je sve sama držala, taj vazduh, taj njen svet. Na kratko se trgla, podigla pogled i ispružila šaku, sasvim lagano. Zagledala se u svoj dlan, u svoje vene i pevušila "Ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu". Njene misli su zauzimale sav prostor oko nje. Ponovo je obgrlila svoja kolena i zgrčila se. Njen osmeh je preleteo preko prostora i tada je pala prva kap, na njenu levu nadlakticu. Nebo je otvorilo vazduh i zatvorilo svemir. Ona je ustala i smejala se.
Dunuo je i prvi hladan vetar. Ona se naježila, zagrlila vetar i kišu, podigla ruke u znak ljubavi prema svetu i počela je da peva na sav glas "Tonemo, tonemo!" Prvi grom toga dana, ona se smejala, kiša je padala, i padala... Započela je svoj mali ples, kiša je s nje sprala sve što ju je bolelo i gušilo, ona je sada slobodna. Mogla je da poleti, ali je suviše lepo ovde, na kiši.
Нема коментара:
Постави коментар