Drvo koje mogu da vidim dok ležim u svojoj sobi oseća vreme. Prati godišnja doba. I samo je. U okolini nema ničega osim trave i prazne kuće koja je prazna već godinama.
Zima - drvo je crno u to doba. to drvo je srno u svako doba. Kada padne sneg skoro da je nevidljivo. Kako zima prolazi drvo je nekako sve primetnije ali je i dalje koščato. Kada dođe proleće, drvo se ulepša - iz nekog svog džepa izvadi pupoljke i listiće i stavi ih sebi u kosu. I tada dobija svoje male prijatelje koje može samo da gleda. Tada se može primetiti tuga tog drveta koje ima društvo jedino za vreme leta kada deca počnu da skaču ne njega i kradu mu plodove koje je ono toliko bržljivo pravilo, svaki ponaosob ulažući sav svoj trud i ne tako neizbrojivo vreme. I onda dođe jesen. Ne znam zašto mislim da je to najbolji period za koščato crno. Oprašta se od svega što je uradilo tokom godine, i maše uz plač. Nada se da će ga se neko setitii dok je u ovakvom uspavanom stanju. Pa dođe zima, proleće, leto, jesen, zima, proleće, leto... Ali nešto se od ove jeseni promenilo.
Probudila sam se još jednom, počela je škola. Dok sam proklinjala jedinu postojeću smenu i novi dan kome se, po priči, treba radovati, gledala sam u drvo koje je bilo mirno. Imalo je goste. Činilo mi se da se smeši koščato crno. Imalo je dva siva, krupna goluba u svojoj kosi. Ta dva goluba su bila malo živahnija od koščatog crnog i konstanto su se čistili i okretali svoje male glave dok se nisu namestili kako im odgovara. I onda bi bili nepomični isto kao i drvo. Kao da gledaš u jednu fotografiju. Dugo je gledaš i već počinješ da zamišljaš kako bi stvari mogle da se kreću. Gledala sam ih tako sve dok nisam shvatila da moram da požurim. Bila sam srećna zbog koščatog crnog. Sledećeg jutra tih golubova nije bilo. Koščato crno je ponovo izgledalo kao da je na ivici svog života. Ponovo je samo, a ono društvo mu je sigurno odgovaralo.
Posle nekog vremena, zapravo čim je prošao prvi sneg, drvo je ponovo dobilo goste - krupna dva siva gluba! Bili su na istom mestu kao i prošlog puta i bili su mirni. Mislim da je drvo srećno u njegovom prisustvu, bar malo.
Sada su ti golubovi i drvo prvo što ja vidim kada se probudim, ta fotografija ne ide nigde, kao da je fiksirana za moj prozor. Drago mi je što je to drvo srećno, nije samo.
Zima - drvo je crno u to doba. to drvo je srno u svako doba. Kada padne sneg skoro da je nevidljivo. Kako zima prolazi drvo je nekako sve primetnije ali je i dalje koščato. Kada dođe proleće, drvo se ulepša - iz nekog svog džepa izvadi pupoljke i listiće i stavi ih sebi u kosu. I tada dobija svoje male prijatelje koje može samo da gleda. Tada se može primetiti tuga tog drveta koje ima društvo jedino za vreme leta kada deca počnu da skaču ne njega i kradu mu plodove koje je ono toliko bržljivo pravilo, svaki ponaosob ulažući sav svoj trud i ne tako neizbrojivo vreme. I onda dođe jesen. Ne znam zašto mislim da je to najbolji period za koščato crno. Oprašta se od svega što je uradilo tokom godine, i maše uz plač. Nada se da će ga se neko setitii dok je u ovakvom uspavanom stanju. Pa dođe zima, proleće, leto, jesen, zima, proleće, leto... Ali nešto se od ove jeseni promenilo.
Probudila sam se još jednom, počela je škola. Dok sam proklinjala jedinu postojeću smenu i novi dan kome se, po priči, treba radovati, gledala sam u drvo koje je bilo mirno. Imalo je goste. Činilo mi se da se smeši koščato crno. Imalo je dva siva, krupna goluba u svojoj kosi. Ta dva goluba su bila malo živahnija od koščatog crnog i konstanto su se čistili i okretali svoje male glave dok se nisu namestili kako im odgovara. I onda bi bili nepomični isto kao i drvo. Kao da gledaš u jednu fotografiju. Dugo je gledaš i već počinješ da zamišljaš kako bi stvari mogle da se kreću. Gledala sam ih tako sve dok nisam shvatila da moram da požurim. Bila sam srećna zbog koščatog crnog. Sledećeg jutra tih golubova nije bilo. Koščato crno je ponovo izgledalo kao da je na ivici svog života. Ponovo je samo, a ono društvo mu je sigurno odgovaralo.
Posle nekog vremena, zapravo čim je prošao prvi sneg, drvo je ponovo dobilo goste - krupna dva siva gluba! Bili su na istom mestu kao i prošlog puta i bili su mirni. Mislim da je drvo srećno u njegovom prisustvu, bar malo.
Sada su ti golubovi i drvo prvo što ja vidim kada se probudim, ta fotografija ne ide nigde, kao da je fiksirana za moj prozor. Drago mi je što je to drvo srećno, nije samo.
Нема коментара:
Постави коментар