Ja sam kreten. To mislim zato što mi je to moja majka rekla, a ja njoj verujem zato što je ona moj najbolji prijatelj - ona me je vaspitala tako da držim ruke uz telo dok me udara, da joj ne odgovaram i da nisam u pravu. Nikada. Pa ni sada.
Rekla je da me je rodila normalnu, kao i moju sestru, ali da smo mi same od sebe postale kreteni. Zanimljivo. Nije ni čudo u kakvom smo okruženju odrasle. Ko u ovoj zemlji bude normalan, ode. A nas dve, samo želimo da se zabavimo. Mislim, majka za dva minuta razgovora sa svojom mezimicom i uvredi je rečima koje nekoliko puta ponovi, a sve sa osmehom na licu - takođe zanimljivo. Ovaj dan se okrenuo tako što je upravo ta mezimica počela da se smeje opaskama. I da, bilo je smešno. Ne, to nisam bila ja, to je bila moja sestra. Ali ja sam ponovo „kažnjenija”, kao i uvek. Dovoljan razlog da i mene vređa, omalovažava i naravno, sindrom „hrane iz inata” veoma upečatljiv i prepoznatljiv za moju porodicu. Naime, pakosnik spremi obrok koji nikome nije omiljen, ali ga ne-pakosnik ne podnosi (u ovom slučaju ja ne podnosim meso sa pomorandžama) sve u cilju da oni mljackaju i prave se da uživaju dok se ne-pakosniku povraća. Ne preterujem, doslovno ne podnosim to. Na početku rekoh da to neću pojesti na šta je ona dobacila da joj je sve jedno, ne zanima je „što se mene tiče moćeš i da crkneš”. Na kraju je čak i otac intervenisao tako što mi je sam u tanjir ubacio to parče mesa koje sam morala da žvaćem žmureći, praveći se da jedem nešto drugo samo da ne bih to ispljunula. Odvratna je ta slatko-kisela kožica, stvarno. Danas za mene nema sastanka redakcije (zato što joj to nisam najavila, a zna svaka nedelja u 19 časova, Dom omladine), ni viđenja sa na kratko slobodnim Aljošom, niti KOKICA - „zato što konstanto izmišljaš gluposti” - kakve gluposti ženo božija, znaš da obožavam kokice. Majčinski inat. I zbog tog prepodnevnog osmeha, ja neću imati slavuja koji će me svojim slatkim osmehom i nečujnim lepršanjem krila buditi i spremiti mleko za dobro jutro. I onda sestra i ja ne kapiramo šalu.
Hvala ti mama što si uvek uz mene, što mi pružaš neizmernu ljubav i svaki dan mi ulepšavaš. Hvala ti što si tako divna, slatkorečiva, mirna i činiš me spokojnom, zvezdo vodiljo moja.
P.S. Imaću i ja decu. Videćeš kako teror izgleda sa strane jedne naborane starice. Ako ih ikada dovedem do tebe.
Rekla je da me je rodila normalnu, kao i moju sestru, ali da smo mi same od sebe postale kreteni. Zanimljivo. Nije ni čudo u kakvom smo okruženju odrasle. Ko u ovoj zemlji bude normalan, ode. A nas dve, samo želimo da se zabavimo. Mislim, majka za dva minuta razgovora sa svojom mezimicom i uvredi je rečima koje nekoliko puta ponovi, a sve sa osmehom na licu - takođe zanimljivo. Ovaj dan se okrenuo tako što je upravo ta mezimica počela da se smeje opaskama. I da, bilo je smešno. Ne, to nisam bila ja, to je bila moja sestra. Ali ja sam ponovo „kažnjenija”, kao i uvek. Dovoljan razlog da i mene vređa, omalovažava i naravno, sindrom „hrane iz inata” veoma upečatljiv i prepoznatljiv za moju porodicu. Naime, pakosnik spremi obrok koji nikome nije omiljen, ali ga ne-pakosnik ne podnosi (u ovom slučaju ja ne podnosim meso sa pomorandžama) sve u cilju da oni mljackaju i prave se da uživaju dok se ne-pakosniku povraća. Ne preterujem, doslovno ne podnosim to. Na početku rekoh da to neću pojesti na šta je ona dobacila da joj je sve jedno, ne zanima je „što se mene tiče moćeš i da crkneš”. Na kraju je čak i otac intervenisao tako što mi je sam u tanjir ubacio to parče mesa koje sam morala da žvaćem žmureći, praveći se da jedem nešto drugo samo da ne bih to ispljunula. Odvratna je ta slatko-kisela kožica, stvarno. Danas za mene nema sastanka redakcije (zato što joj to nisam najavila, a zna svaka nedelja u 19 časova, Dom omladine), ni viđenja sa na kratko slobodnim Aljošom, niti KOKICA - „zato što konstanto izmišljaš gluposti” - kakve gluposti ženo božija, znaš da obožavam kokice. Majčinski inat. I zbog tog prepodnevnog osmeha, ja neću imati slavuja koji će me svojim slatkim osmehom i nečujnim lepršanjem krila buditi i spremiti mleko za dobro jutro. I onda sestra i ja ne kapiramo šalu.
Hvala ti mama što si uvek uz mene, što mi pružaš neizmernu ljubav i svaki dan mi ulepšavaš. Hvala ti što si tako divna, slatkorečiva, mirna i činiš me spokojnom, zvezdo vodiljo moja.
P.S. Imaću i ja decu. Videćeš kako teror izgleda sa strane jedne naborane starice. Ako ih ikada dovedem do tebe.
Нема коментара:
Постави коментар