Gledala sam godinama u nebo, u zvezde, u oblake... Tražila sam ( i nalazila) sreću u tom svetu gore, koji je tako čist, jednostavan a ujedno i tajnovit. Nikada nisam videla zvezdu padalicu, ali sam uvek slala svoje želje nebu. Uvek. I sada imam običaj to da radim, ali se sada toga pomalo i plašim. Ipak je to nešto suviše veliko, i prosto se plašim da razmišljam o tome šta se krije tamo negde, gde se zvezde spajaju ili nestaju. A uostalom imam osećaj da sam u kugli. Kugla, prr.
Drugi su, kao i obično, to nalazili kao manu i to je bilo "glupo". Ali sam to ipak radila zato što je to bilo moje mesto. A i volela sam da nekome ispričam sve a da je to ponovo tajna. To što su oni voleli da ih ljudi izdaju to je apsolutno njihov problem, ali problem je što nebo ne može da govori. To je dobro, u slučaju da može da govori, ne bi bilo tajni i svi bi sve znali. A to ne bi bilo zabavno, svi tražimo zabavu.
Нема коментара:
Постави коментар