Tek onako si se našalio, a znaš me, počela sam da kopam po sebi zbog toga. Nije to tek tako, zar ne? Znam da si želeo ovo, na ovaj ili onaj način. Zašto mi to radiš? Misliš da me štitiš svojim rečima, zapravo me ubijaš. I plašiš me. Zato što se menjaš. Ponekad sam nas zamišljala kao svetla. Ti si stalan, stalno plavo, stalno ružičasto, stalno zeleno. Ja sam bila sasvim mali snop. Mali žuti snop svetlosti koji je voleo da luta po predmetima. Voleo je da bude kao ti. Da bude uz tebe. A onda si se ogradio...
Trebalo je da me ti, držiš, da me, shvatiš, ozbiljno. A smejao si se. Rekao si da je trenutno. Rekao si da ti značim. I da ćeš uvek biti tu.
„Sve čega se sećam pre tebe, čini se crno-belo"... Laž.
Sećaš se kada si prvi put blesnuo u mojim očima? Bio si zanosan, pažljiv. I naš prvi kontakt bio je svet. Čist i proziran. Bio je fin i maštovit. San. Kao ti. Baš kao ti. Pojačavao si se svakim tvojim korakom, svakim mojim treptajem, svakim dodirom. I onda su stvari počele da nestaju, oko nas. Bili smo samo mi, nije bilo predmeta. Samo dva zraka. Onaj koji omamljuje, koji se menja i ulepšava. I onaj mali, nestalan i antipatičan.
Oni su te gledali s divljenjem, sijao si. Čak i tog trenutka, kada si rekao da sam bitna, bio si prelep. Bio si centar, san. Tada si najjače blistao. Mislim da su se šljokice razlivale u tvojim očima. Pretvorili smo se u dva zrnca prašine negde daleko u svemiru. Bez gravitacije. Gledali smo zvezde, gledali smo... Jedno drugo. Žmurili smo zajedno. Udaljio si se.
Tamniš. Nestaješ? Ne, to je privremeno. Tvoj pogled se i dalje stapao s tvojim osmehom. A onda si sklopio oči i nestao. Nema svetla. Nema beline. Sama sam. Nema objašnjenja. Dešava se. Tebi? Ne. Dešava se samo meni. Dešava se samo snopovima, samo žutim zrakovima.
Нема коментара:
Постави коментар